Govoriti o zajedništvu u arhitekturi, tj. tematizirati „prostore zajedništva“,  čini se beskorisnim naporom – nije li gotovo svaki arhitektonski prostor „prostor zajedništva“. Kad god vidimo/koristimo/projektiramo neki prostorni sklop, uvijek je tu uključeno više od jedne osobe, pa se ustvari bavimo strukturiranjem odnosa među korisnicima i prostornim segmentima. Moramo se zapitati postoje li uopće „prostori samoće“, prostori koji su zamišljeni upravo kao takvi. Jedino što možemo naći su prostorni fragmenti, tj. izuzeci iz sustava, a oni su, u pravilu, negativno konotirani - zatvorska samica kao ultimativni oblik kažnjavanja izolacijom (za razliku od „obične“ ćelije koja udomljuje dva ili više zatvorenika), WC kabina kao implicitni prokazatelj srama zbog fiziološke naravi ljudskosti (sjetimo se Buňuela), isposnička ćelija kao fizički dokaz samoizuzeća iz ljudske zajednice... Rijetko kad se gradi pojedinačni prostorni fragment samoće. Čak ga ni pustinjak ne gradi sam za sebe, nego rabi ono što zatekne, neku špilju ili drugo prikladno prirodom oblikovano mjesto koje će mu pružiti elementarnu zaštitu u samoći.